Take One

Postoji zajednička nit koja povezuje suvremene načine posredovanja (medijacije) arhitekture putem izložbi i publikacija, a to je pokušaj bijega od doslovne deskriptivnosti kuće, od estetike uredno komponiranih fotografija s korigiranom perspektivom i po mogućnosti bez ljudi i stvarnih životnih situacija. S jedne strane, riječ je o jednostavnom zamoru određenim klišejom i željom da se istraže drugačiji vidovi prikazivanja arhitekture koji su svakako potaknuti i neprestanim bujanjem brzine i gustoće suvremenog vizualnog okoliša. Poimanje temelja arhitekture se neprekidno preispituje, pa još od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća jača zanimanje za događajne (event) i performativne vidove izgrađenog okoliša. Jasno je da forma i događaj ravnopravno predstavljaju sadržaj (content) arhitekture i ne samo da bitno ovise jedan o drugome nego su, štoviše, zamjenjivi. Tradicionalni pojam ljepote zamjenjuje se pojmom užitka čiji je izvor i formalne i događajne prirode.S druge strane, načini projektiranja i pitanje poimanja autorstva u građenju su također dovedeni u pitanje. Nekadašnja jaka, autoritarna i nadasve muška gesta osobnog autorskog potpisa izbljeđuje u kolektivnom procesu projektiranja koje je bliže istraživačkom, hibridnom kulturno-tehničkom radu nego artističkoj kreaciji. Nazivi mladih arhitektonskih biroa često više ne nose imena svojih osnivača ili partnera nego neku slikovitu ili neutralnu sintagmu. Arhitektonski studiji više nisu toliko naglašeno "piramidalno" organizirani nego se rad odvija kroz "kumulativnu akumulaciju inteligencije", a podjela zadataka unutar proces projektiranja je više horizontalna nego vertikalna.U nastojanju da se u svom izložbenom nastupu prikažu autentično i srodno svom svakodnevnom radu i načinu mišljenja bliskom generaciji arhitekata "ispod 40", 3LHD su odučili pokušati napraviti presjek svega što se u njihovom razmjernom velikom studiju sa 18 ljudi zbiva. Zaposlenicima je povjeren prostor od maksimalno 100 fotografija kako bi dokumentirali pojedine momente i faze u kojima se više paralelno tekućih projekta nalazi. Uz arhitekte, tu su i tajnica i direktor koji na svoji način ravnopravno doprinose radu u studiju, pa se među radnim materijalom uz skice, modele i nacrte pojavljuju i excel-tablice, radni rasporedi, dakle sve ono što arhitektonski ured čini operativnim. Fotografije su grupirane prema njihovim autorima, tako da je izložba personalizirana i sastavljena od kolaža malih scena prikupljenih iz svakodnevice, a svi sudionici rada u studiju imaju pravo na svoj vlastiti postav unutar zajedničkog koncepta. U tom smislu, izložba je istovremeno kolektivna i individualna na isti način kao što se unutar ureda od njegovog osnivanja 1994 kontinuirano odvija protok i razmjena ljudi i ideja. U pejzažu dokumentarnih, brzo prikupljenih slika isprepliću se intimizam i organizacija, pojedinačni karakteri sudionika i sistem rada studija, ulazi se u stvarni svijet arhitektonskog ureda i pronalaze gotovo forenzičarski tragovi koji vode prema projektima. 1971 hrvatski konceptualni umjetnik Goran Trbuljak postavio je izložbu na kojoj je bio prikazan samo plakat s autorovom fotografijom i naslovom "Ovom izložbom nisam želio pokazati ništa novo i originalno" i datumima odvijanja događaja. Trbuljakovo radikalizam u smislu odustajanja od autorstva i ukazivanja na premještanje važnosti s umjetničkog objekta na umjetnički subjekt u slučaju izložbe 3LHD-a spada u drugo, ali problemski slično polje jer 3LHD žele naglasiti da je konačni rezultat arhitektonskog rada plod dugotrajnog i složenog kolektivnog napora i procesa. Dakako, to nije "ništa novo ili originalno", ali je u svakom arhitektonskom studiju i na svakom novom zadatku uvijek drugačije, posebno i uzbudljivo, ponekad teško a ponekad radosno što ova izložba doslovce pokazuje. Posjetitelji su pozvani da sa sobom ponesu po jednu fotografiju koja im se čini bliskom ili na bilo koji način zanimljivom pa je postav izložbe u promjeni, u postepenom, nekontroliranom i spontanom nestajanju, a fotografije-razglednice nastavljaju svoj samostalan život izvan konteksta u kojem su snimljene. Time je i izložba zadobila performativni sloj.Koliko god je izložba 3LHD samoispovjedna i ispričana u "prvom licu množine", toliko implicitno otkriva i opće činjenice vezane za suvremenu arhitekturu iako na njoj doslovnog prikaza arhitekture nema. Nju promatrač treba otkrivati i rekonstruirati kroz poglede, objektive i osobnosti članova 3LHD.Maroje Mrduljaš, arhitektonski kritičar i publicist